SV. DON IVAN BOSKO
------------------------------------
Ivan je bez oca ostao sa godine dvije
u siromaštvu rastao, al tužan bio nije.
Bistar i veseo dječak, knjige i igru voli,
vršnjake okuplja za igru, al s njima i moli.
Obitelj je živjela od obrađivanja polja
al taj rad za Ivana ne bi Božja volja.
Od jednaeste godine svećenik želi biti
al brat Antonio je ljut, to ga ne veseli.
Ivan je svejedno istom željom plamtio
upijao Božju RIječ i propovjedi pamtio.
Još ko mali sanjao je mnoštvo što ga sluša
pa sve više gori željom za spas mladih duša.
Pobožna majka shvaća Ivanovu želju
i ne želi stajat na put njegovu veselju.
Da to košta puno žrtve majka dobro zna
al Ivana ne odvraća od ostvarenja sna.
Kad Ivan svećenik posta posla se lati
a u nevoljama raznim Gospa mu je mati.
Protivnici razni zadavali mu muke,
al on se pouzdano predaje u Božje ruke.
Broj dječaka s ulice oko njega je rastao
pa je tako i njegov oratorij nastao.
Kad ih se toj ustanovi oko četiristo pridruži
i majku zove, a ona rado dođe da im služi.
Franju Saleškog dječacima za uzor stavlja
a kod mnogih se i svećeničko zvanje javlja.
Tu don Boska misli o novom redu vode
pa se tako, Božjom voljom, salezijanci rode.
Među dječacima je osobito zapamćen jedan
koji je bio veseo, pobožan i vrijedan.
Petnaest je godina živio, a Boga proslavio
kao uzor mladima: sveti Dominik Savio.
Za don Boskova života -njih trista tisuća
što im ustanove njegove bijahu kuća.
Šest tisuća svećenika, trinaest biskupa otuda
a učenici njegovi svjedoci su i drugih čuda.
Jednom je hostija na broju bilo premalo
al za kolonu veliku ipak nije ih nestalo.
Bolesnici razni don Boska su htjeli sresti
i ozdravljali su mnogi od svojih bolesti.
Osobitu pobožnost prema Gospi je imao
a od nje utjehe i kroz snove primao.
Snovi takvi su ga pratili kroz život cijeli,
a i to bi dar što mu ga Bog udijeli.
Jednom kad se činilo da je došao kraj
da se smrt bliži, da don Bosko ide u raj,
svi mole da s njim još u Torinu ostanu
a jedan i svoj život prikaže na tu nakanu.
Tako ne bi odmora za don Bon Boskove kosti
sve do sedamdeset treće, do starosti.
Sad promatra ostvarenje snova i Božjih djela
i što učini Bog od jedne duše, od jednog tijela.
…
DON BOSKO SVETI, POGLEDAJ SA NEBA
NA ŽEDNU MLADEŽ KOJA BOGA TREBA
MOLI ZA SVE ONE ŠTO IH ULICA ODGAJA
DA IM LJUBAV BOŽJA SRCA OSVAJA
DJETINJSTVO
SNOVIĐENJA: U don Boskovu životu bilo je neobičnih i proročkih snova. Prvi takav san usnuo je u dobi od 9 godina: Ivan je sanjao djecu koja se u prostranom dvorištu igraju a onda su počeli i psovati. Ivan je smjesta potrčao među njih i oštro ih prekorio te se počeo i tući s njima. U to se pojavi Isus ("sjajan čovjek u čije lice se nije moglo gledati"). Rekao mu je da ih ne odgaja udarcima nego blago i s ljubavlju te da će tako savladati svoje neprijatelje. Reče mu da ih odmah počne poučavati o ružnoći grijeha i o kreposnom životu. Ivan se počeo pravdati: Siromašan sam i neuk. Nisam sposoban govoriti dječacima o vjeri. Isus mu je obećao pomoć svoje Majke, a kad se ona pojavila pokazala mu je sliku divljih životinja koje su se pretvarale u pitome janjce...
DJEČAK IVAN ODGAJA DRUGE DJEČAKE: Već kao dječak Ivan je nastojao oko sebe okupljati drugu djecu te utjecati na njihovo ponašanje. Trudio se čak naučiti hodati po konopu i druge akrobacije kako bi privukao vršnjake, a onda bi ih okupljao u nedjeljno popodne na svoj "show". Umjesto ulaznice dječaci su slušali što je bilo u propovijedi i molili s njim krunicu. Ivan Bosko je odrastao u pobožnoj siromašnoj obitelji. Otac mu je umro od upale pluća, kad je Ivanu bilo tek 2 godine. Majka se nije ponovo udavala. Bila je neuka žena ali je redovito molila i imala jaku vjeru te je nastojala svoja tri sina odgojiti u dobre, vrijedne ljude i kršćane. Ivan je u ranoj dobi pokazivao bistar um i sposobnost da do u detalje prepriča župnikovu propovijed, ali i da shvati smisao. Nakon jednog sna Ivan je osjećao Božji poziv na svećenički život. Stariji Ivanov brat Antonio ga je nastojao odvratiti od te pomisli tvrdeći da bi im na njivi dobro došao još jedan radnik, iako se u tim poslovima Ivan nije baš snalazio. Župnik je odlučio siromašnog dječaka poučavati i pomagati mu kako bi ostvario Božju i dječakovu želju da postane svećenik.
Njegovo školovanje za svećenika bilo je vrlo teško, ne zbog manjka talenta nego jer su djeca sa sela izrugivana i jer je morao osim učenja obavljati i druge poslove u polju, a također i puno vremena pješačiti. Iako seljak, kao svećenik iza sebe je ostavio i mnoga pisana djela. ODLUKE DON BOSCA NA POČETKU SVEĆENIČKOG ŽIVOTA : jutarnja i večernja molitva, posjeti Isusu u Presvetom sakramentu, molitva krunice, pola sata meditacije, pola sada duhovnog štiva, tjedna ispovijed, mrtvljenje u petak, tišina osim u vrijeme rekreacije, mjesečna duhovna obnova, zajedničko učenje, strogo zabranjen odlazak u barove i kazališta. ...
SVEĆENSTVO
POČETAK RADA SA DJEČACIMA Susreo je dječaka koji se nije znao moliti i pitao ga bi li došao na vjeronaučnu pouku i služiti kod svete mise. Dječak je rado prihvatio pouku, a kasnije sa sobom doveo i druge dječake. Malo pomalo od deset dječaka broj je narastao na 300... Svake nedjelje i blagdanima okupljao je dječake čiji odgoj je bio zapostavljen, imao misu za njih, govorio im a način da ga dobro razumiju, poučavao ih pričama i slušao njihove probleme. Preko tjedan bi ih posjećivao u njihovim domovima, ukoliko su imali dom, a ako ne tražio je za njih mjesta za stanovanje. U dvije godine broj dječaka se povećao na nekoliko stotina. Problem je bio što u Torinu nije bilo mjesta gdje bi ih se moglo smjestiti za duže vrijeme. Ubrzo nakon što bi se smjestili negdje bilo bi od njih traženo da odu. S vremenom su dobili jedno stalno mjesto. Uskoro nije bio dovoljan jedan nego su u Torinu trebala još dva oratorija. Tu su dječaci učili razne zanate, a oni koji su bolji učenici išli su na školovanje, vraćali se i poučavali druge.
ORATORIJ & Salezijanci Don Bosko bi pronalazio kuće za siromašne dječake gdje bi mogli dobivati vjersku pouku, moliti, čitati dobre knjige, družiti se i igrati. Takav prostor zove se ORATORIJ. Kasnije mu se u odgoju dječaka pridružila i mama Margarita i tu je ostala do svoje smrti. Don Bosko je pisao knjige za djecu i odrasle, male brošure, časopise i sl. pa je proglašen i zaštitnikom pisaca. Osnovao je svećeniki red koji će nastaviti rad s dječacima u oratorijima, a prozvao ih je SALEZIJANCI - po svetom Franji Saleškom, koji je cijeli život žrtvovao za obraćenje protestanata na katoličku vjeru. Tako su neki dječaci koje je don Bosko odgajao postajali svećenici, salezijanci i svoj život su posvetili odgoju mladih. Malo pomalo oratoriji su se počeli osnivati u drugim gradovima Italije, a onda u drugim državama i na drugim kontinentima. Kad je don Bosko umro ostavio je iza sebe 773 salezijanca. Don Bosko je također osnovao red časnih sestara koje bi se bavile odgojem ženske mladeži. One su se prozvale Kćeri Marije Pomoćnice.
Primjedbe
Objavi komentar